Oton Postružnik - ulje na platnu

Oton Postružnik - ulje na platnu
dimenzije 34 x 26 cm

Oton Postružnik, hrvatski slikar, grafičar i keramičar (Maribor, Slovenija, 26. III. 1900 – Zagreb, 21. I. 1978).
Prve slikarske poduke dobio je u privatnoj školi Ljube Babića 1915. Studirao je od 1918. na ALU-u u Zagrebu (Ferdo Kovačević), potom 1920–22. na državnoj umjetničkoj školi u Pragu, gdje se kretao u krugu hrvatskih lijevih intelektualaca, te ponovno na zagrebačkom ALU-u diplomiravši 1927 (Babić). Kao stipendist vlade Kraljevine SHS usavršavao se u Parizu, gdje je pohađao školu Andréa Lhotea 1924. i Moïsea Kislinga 1925.
Među ranim radovima, u kojima je uz odjeke kubizma i Picassove neoklasicističke faze vidljiva gotovo skulptorska voluminoznost (Ulica, 1923–24., litografija, Kabinet grafike HAZU; Glava ošišanog dječaka, 1925., NMMU; Glava djevojke, 1927), ističu se neka od najranijih hrvatskih očitovanja magičnog realizma (Portret sestre, 1920–22), a djelima sa socijalno-kritičkim motivima daje prinos trećemu razdoblju Proljetnog salona (izlaže 1927–28).
S Ivanom Tabakovićem 1926. je sudjelovao na izložbi crteža »Groteske«, koja se smatra jednom od najava Udruženja umjetnika Zemlja, kojega je suosnivač (sa Zemljom izlaže 1929–31). U ciklusu Groteske (1926), s temama naličja gradskog i seoskog života, crta dinamične kompozicije s više likova u interakciji, nabujalih tijela i izobličenih grimasa u kojima deformacijama, disproporcijama i karikaturalnim obilježjima postiže crnohumorni dojam (Tučnjava, Grafička zbirka NSK; Napastovanje, Kabinet grafike HAZU; Grbavac). Uskoro odustaje od tog pristupa te slika likove seljaka, pejzaže i prizore iz gostionice jednostavne monumentalne voluminoznosti i ujednačene prigušene kromatike (Kod čaše, 1928; Šumadijski seljaci, 1928., Klek, 1929. i Ribari iz Komiže I, 1931., NMMU; Zimski pejzaž, 1931; Prosjak, 1934). Sugestivnošću se ističu crteži U kavani i Trgovac stokom (1929), Predsjednik ima riječ (1929–30., MMSU), Predgrađe (1930., MSU), Iz ludnice (1930., MSUB). Radovi iz grafičke mape Linorezi (1934., MSU), obilježeni krajnjom redukcijom izražajnih sredstava te geometrizacijom i stilizacijom forme, osuda su militarizacije društva i dolaska nacizma na vlast (Pred strijeljanje, Vojna parada, Vojnici).
Kao stipendist francuske vlade boravi u Parizu 1935–36., a potom putuje u Španjolsku i Portugal, gdje nastaju krokijevske impresije prizora s ulica, iz kabareta i gostionica (Pred pariškom kavanom, 1936; Noćni lokal u Madridu, 1936., MSU). Ponovno u Parizu 1938–39., okreće se kolorizmu i slika vedute (Kuće u Parizu i Eiffelov toranj, 1938–39), a nakon povratka kreće se u rasponu od poetskog intimizma do fovističke egzaltacije boja, u portretima i mrtvim prirodama (Portret Mirjane Matić-Halle, 1939; Mrtva priroda s ribama, 1941., NMMU; Kosta Strajnić, 1942., Galerija umjetnina »Branko Dešković«, Bol) te osobito južnodalmatinskim pejzažima (Brodogradilište na Korčuli, 1940; Kobaš na Pelješcu, 1941., NMMU).
Od 1943. u partizanima, radi ekspresivne crteže i slike ratnih strahota i stradanja (Ranjenik i Zbijeg, 1943., Maršal Tito, 1943., Ubijeni i Pokolj u Kragujevcu, 1944., Hrvatski povijesni muzej; Žrtve rata, 1944., ulje, MSUB), a nakon rata djela socrealističke tematike (Udarnici i Radne akcije I, 1947; Vršalica, 1947., NMMU), kolorističke portrete i mrtve prirode (Djevojčica, 1945; Ježinci I, 1952) te pejzaže u kojima ekspresivno transformira prikaze prirode (Splitski pejzaž, 1945; Pejzaž s ruševinom, 1946; Na Neretvi kraj Opuzena, 1950., Muzej likovnih umjetnosti, Osijek).
Oko 1953. počinje odbacivati figuraciju te se okreće sažimanju forme i boje. Plošno gradi oblike i prostor intenzivnim bojama punima svjetla, nerijetko više puta varirajući isti motiv (Škarpina, 1953; Kuće u Trpnju I, 1954; Luda sa Šipana, 1954., MSU; Portret Koste Angelija Radovanija, 1957). Potkraj 1950-ih, kada postaje i profesor na ALU-u u Zagrebu (1958–70), doseže vrhunac – amblematičnu sintezu realnog i aluzivnoga te lirskog i monumentalnoga u ciklusu u kojem širokim plohama donosi arhetipske figuralne ideograme u slikama (Jesen / Luda sa Šipana, 1958., MSU; Lubanje, 1958., Umjetnička galerija, Dubrovnik) i grafikama (Klaun, 1958; Glava s lišćem, 1958., MMSU). Fokusom na motive iz prirode i njihove preobrazbe (rast, rastakanje, truljenje), daljnjom redukcijom dolazi do osobne varijante organičke lirske apstrakcije suptilnih kolorističkih suglasja. Uglavnom zadržava asocijativnu vezu s objektom slikanja (List, 1959., Muzej likovnih umjetnosti, Osijek; Truli panj, 1960. i Crveni plod, 1968., NMMU; List II, 1961., MSU; Rastvorena školjka i biser, 1977), no u nekim djelima doseže čistu apstrakciju (Kompozicija I, 1961; Preobražaj materije, 1965; Oblici I, 1971., NMMU).
Bavio se i umjetničkom keramikom. Još je između svjetskih ratova izrađivao male figure (General iz ciklusa Groteske, 1926., MUO), a 1950-ih izrađuje uporabne predmete (vrč Eva, oko 1955; ukrasni tanjur sa smokvinim listom, 1955., MUO; vaza s oslikanim licem, oko 1959) i ukrasne pločice (Galeb, oko 1955; Žena s košarom na glavi, 1956). U kasnijim je radovima skloniji ekspresivnim oblicima, bogatijoj obradbi površine i isticanju plasticiteta, postižući neobične učinke otopljenim raznobojnim zrncima stakla (Panj s tri oka, 1967–69; tanjur sa znakom, 1977).